Važeći Zakon o privrednim društvima Crne Gore („Zakon") imao je za proklamovani cilj modernizaciju korporativnog prava i sveobuhvatnije regulisanje ove oblasti u odnosu na prethodni zakon iz 2002. godine. S obzirom na trenutne okolnosti, isti će na snazi biti tek nešto više od četiri godine, budući da je novi nacrt Zakona već u proceduri i očekuje se da bude usvojen do kraja 2024. godine.

​

Jedan od glavnih prigovora na važeći tekst Zakona je podnormiranost istog koja u praksi dovodi do nejasnoća u njegovoj primjeni.

​

Paradoksalno, problem o kome će biti riječi u ovom tekstu nastao je zbog prenormiranja, odnosno eksplicitnog propisivanja pravnog instituta koji ranije nije bio sporan u praksi i koji je primjenjivan iako nije bio propisan zakonom.

​

Naime, važeći Zakon je eksplicitno propisao zabranu povraćaja uloga članovima društva, te se u Članu 56, stav 1 (Zabrana povraćaja uloga) navodi: „Članovima društva ne može se izvršiti povraćaj uplaćenih, odnosno unijetih uloga, niti im se može platiti kamata na ono što su uložili u društvo“.

 

U čemu je problem?

 

​Na prvi pogled, ova odredba nije problematična. Zabrana povraćaja uloga je opšte pravno načelo korporativnog prava i primjenjuje se nezavisno od toga da li je eksplicitno propisana zakonom. Prethodni zakon nije propisivao ovu zabranu, ali se ona primjenjivala u praksi bez sporova.

​

Kako je onda došlo do problema kada je sadašnji Zakon samo definisao institut koji predstavlja opšte pravno načelo i koje se već primjenjuje u praksi?

​

Propisivanje ove zabrane dovelo je do tumačenja Centralnog registra privrednih subjekata (CRPS) da je zabranjeno bilo kakvo smanjenje kapitala uz isplatu članovima društva, jer takve isplate predstavljaju povraćaj uloga. Ovakav stav CRPS-a je potpomognut i stavovima određenog broja sudija na savjetovanjima organizovanim povodom primjene Zakona.

​

Ovo tumačenje je u praksi izazvalo značajne probleme. Čak ni članovi društava koja nemaju apsolutno nikakvih obaveza ne mogu izvršiti smanjenje kapitala uz isplatu članovima, što praktično onemogućava društva da upravljaju svojom imovinom i članove društva da upravljaju svojim društvom.

​

Dakle, sporno je pitanje: Da li je u skladu sa važećim Zakonom dozvoljeno smanjenje kapitala društva uz istovremenu isplatu članovima?

​

Da bismo odgovorili na ovo pitanje, korisno je ukratko objasniti pravnu prirodu uloga, udjela, institut zabrane povraćaja uloga, načine i razloge smanjenja kapitala društva, te vezu između smanjenja kapitala i zabrane povraćaja uloga. Ovo će pomoći da donesemo jasan zaključak da li smanjenje kapitala uz isplatu članovima društva predstavlja dozvoljenu radnju ili zabranjeni povraćaj uloga.

 

Ulog, udio, kapital društva

​

Ulozi su imovinske vrijednosti (novac, pravo svojine, druga imovinska prava) koje članovi unose u društvo i na osnovu kojih stiču udio. Unošenjem uloga formira se osnovni kapital društva, a ulog prestaje biti dio imovine osnivača i postaje imovina društva.

​

Osnovni kapital društva je novčana vrijednost svih upisanih i u skladu sa ovim zakonom registrovanih uloga članova društva. Može se povećavati ili smanjivati, u skladu sa procedurama propisanim Zakonom. Osnovni kapital i pravila o njegovom održavanju služe zaštiti povjerilaca i kao garancija da će društvo moći izmirivati svoje obaveze. Stoga svaki kompanijski zakon posebno reguliše proceduru smanjenja kapitala, a imajući u vidu da isto može dovesti do onemogućavanja ili otežanog namirenja povjerilaca i njihovog oštećenja.

 

Zabrana povraćaja uloga

​

Kao što je gore navedeno, unošenjem uloga u društvo taj ulog postaje imovina društva, odvojena od imovine članova. Zbog posebnog pravnog subjektiviteta društva, logično je da član ne može jednostavno povratiti ulog koji je unio. Dozvoljavanje povraćaja uloga bi dovelo do pravne nesigurnosti, obesmislilo odvojenost imovine osnivača i društva, ugrozilo zaštitu povjerilaca i koncept osnovnog kapitala i pravnog subjektiviteta privrednog društva.

​

Član 56, stav 1 Zakona upravo to i predviđa, propisujući zabranu povraćaja unijetih uloga članovima, kao i plaćanje kamate na unijeti ulog.

​

Međutim, veoma je sporno tumačenje da navedena zabrana istovremeno predstavlja i zabranu da se u zakonom predviđenoj proceduri smanji kapital društva, uz poštovanje odredbi o zaštiti povjerilaca, te nakon toga izvrši isplata članovima društva.

​

Naime, sam Član 56, stav 2 propisuje: „Isplata kod sticanja sopstvenih udjela odnosno akcija, kao i druge isplate članovima društva, koje se vrše u skladu sa ovim zakonom, ne smatraju se vraćanjem uloga članovima društva“.

​

Dakle, Zakon predviđa da je moguće vršiti isplate članovima društva koje se ne smatraju vraćanjem uloga i da se radi o svim onim situacijama kada se isplate vrše u skladu sa Zakonom.

​

Stoga je neophodno utvrditi da li odredbe Zakona koje regulišu smanjenje kapitala dozvoljavaju isplatu članovima društva. Ukoliko je to slučaj, tada bi isplata nakon sprovedene procedure smanjenja kapitala predstavljala jedan od izuzetaka predviđenih Članom 56, stav 2, i ne bi se smatrala povraćajem uloga.

​

Smanjenje kapitala

 

​U zavisnosti od efekata koje prouzrokuje, smanjenje kapitala možemo podijeliti na dvije vrste: efektivno smanjenje kapitala, koje dovodi do odliva finansijskih sredstava, i nominalno smanjenje kapitala, koje ne dovodi do odliva finansijskih sredstava. Nominalno smanjenje kapitala koristi se, na primjer, za pokriće gubitaka društva ili za stvaranje rezervi za pokriće budućih gubitaka, dok efektivno smanjenje kapitala, koje rezultira odlivom finansijskih sredstava i ima realan uticaj na sposobnost društva da izmiruje svoje obaveze, podliježe strogim pravilima o zaštiti povjerilaca, pa se ovaj način smanjenja kapitala može sprovesti samo ako su povjerioci adekvatno zaštićeni.

​

Naš Zakon kao posebne slučajeve predviđa samo slučajeve nominalnog smanjenja kapitala, i to: (a) smanjenje kapitala kojim se stvaraju ili povećavaju rezerve za pokrivanje budućih gubitaka društva ili za povećanje osnovnog kapitala iz neto imovine društva, i (b) smanjenje kapitala radi pokrića gubitaka.

​

Međutim, bilo bi nepravilno tumačiti da zbog toga nije moguće smanjenje kapitala iz drugih razloga. Prvo, zato što ne postoji zabrana u Zakonu da se smanjenje kapitala ne može izvršiti iz drugih razloga. Drugo, sistemskim tumačenjem odredbi Zakona može se utvrditi da to nije bila intencija zakonodavca. Na primjer, Član 221, koji reguliše zaštitu povjerilaca u postupku smanjenja kapitala, propisuje da društvo ne može isplatiti sredstva akcionarima dok se ne namire povjerioci koji su to zahtijevali zbog pokrenutog postupka smanjenja kapitala.

​

Dakle, očigledno je da Zakon predviđa mogućnost da se nakon sprovedenog postupka smanjenja kapitala izvrši isplata članovima i da se smanjenje vrši i iz drugih razloga osim onih eksplicitno regulisanih Zakonom (jer kod smanjenja kapitala zbog formiranja rezervi i pokrića gubitaka nema isplate članovima društva). Treće, takvo tumačenje bi vodilo pravno i finansijski neopravdanom ograničavanju članova u upravljanju društvom i društva u raspolaganju svojom imovinom, čime bi se kršila i Ustavom zagarantovana prava. Ovo je naročito značajno u situacijama kada društvo nema problema u poslovanju, a smanjenje kapitala ne bi na bilo koji način ugrozilo potencijalno namirenje povjerilaca.

 

Zaključak

 

Iako je važeći Zakon sa jedne strane bespotrebno regulisao institut zabrane povraćaja uloga, a sa druge neopravdano propustio da izričito propiše mogućnost smanjenja kapitala uz isplatu članovima društva, čime je stvorio mogućnost za ovakva sporna tumačenja, moguće je, nakon sprovedene procedure zaštite povjerilaca, vršiti smanjenje kapitala uz isplatu članovima, te isto ne može predstavljati povraćaj uloga.

​

Ovakav zaključak temelji se na nekoliko razloga. Prvo, Član 56, stav 2 Zakona pruža dovoljan pravni osnov, jer propisuje da se isplate članovima društva koje se vrše u skladu sa Zakonom ne smatraju povraćajem uloga. Drugo, iako Zakon ne predviđa eksplicitno smanjenje kapitala uz isplatu članovima, sistemskim, ciljnim i logičkim tumačenjem može se utvrditi da je takva mogućnost dozvoljena. Naime, Član 221 predviđa da društvo ne može isplatiti sredstva akcionarima u postupku smanjenja kapitala dok se ne namire povjerioci koji su to zahtijevali, što implicira da je isplata članovima nakon smanjenja kapitala uslovljena ispunjenjem određenih uslova, ali ne i zabranjena.

​

Dakle, cilj zabrane povraćaja uloga iz Člana 56, stav 1 Zakona je da spriječi privredno društvo da bez smanjenja kapitala i zaštite povjerilaca vrati ulog članovima, a ne da ograniči društvo u raspolaganju imovinom ili članove u upravljanju. Suprotno tumačenje bi vodilo neopravdanom ograničavanju prava članova društva i samog društva u pogledu upravljanja imovinom, bez osnovanog razloga, što bi bilo sporno i sa aspekta ustavom garantovanih prava poput slobode preduzetništva i prava na imovinu.

​

Takođe, treba uzeti u obzir da ni društvo, ni povjerioci, ni druga lica sa legitimnim pravnim interesom nisu ugroženi odlukom skupštine društva o smanjenju kapitala, zahvaljujući obavezi zaštite povjerilaca. Suprotno tumačenje bi podrazumijevalo da su odredbe Zakona koje predviđaju isplatu članovima društva nakon smanjenja kapitala, poput Člana 221, stav 5, besmislene, jer bi njihova primjena bila nemoguća. Time bi se obesmislile i odredbe Zakona o zaštiti povjerilaca, te ukoliko su dozvoljeni samo slučajevi nominalnog smanjenja kapitala, zaštita povjerilaca bila bi suvisla i nepotrebna.

​

Shodno tome, takvo restriktivno tumačenje bi značilo da bi investitori bili primorani da likvidiraju društva kako bi došli do sredstava "zarobljenih" u kapitalu društva ukoliko im ta sredstva više nisu potrebna za obavljanje biznisa, što je ne samo nepraktično već i štetno za cjelokupni poslovni ambijent i Državu.

​

Imajući u vidu sve navedeno, neophodno je da nadležni organi, a prvenstveno CRPS, revidiraju svoj stav kako bi se omogućilo zakonito postupanje u slučajevima smanjenja kapitala i otklonili brojni praktični problemi koje je dosadašnje tumačenje proizvelo u praksi.

​